Prije nekoliko mjeseci napisali smo sljedeće:
„Recimo da kad je Bog, Zevs, Buda, Adn ili tko je obdario čovjeka života, došao je s nekoliko standardnih oprema: srce, dva pluća, dva oka, mozak, duša i neke druge sitnice. Ali pružili su nam i neku drugu dodatnu opremu: postoje oni koji su vrlo pametni, koji dobro pričaju viceve, pjevaju poput anđela, koji jedu bez debljanja i tu su putnici. Putnici su dobili krila i korijenje.
Krila nam pomažu da odletimo od kuće, da posjećujemo nova mjesta, shvatimo da su mogući i drugi svjetovi, da rastemo i znamo.
Korijeni su onaj osjećaj koji nas veže za naš dom, ljubav koju osjećamo prema svojoj zemlji, ljubav i bezuvjetna nježnost koja nam se javlja svaki put kad smo blizu kuće.
Krila nas tjeraju da odemo. Korijeni nas nagovaraju da se vratimo. Idi i vrati se. Želja za putovanjem, beskućništvo. I tu počinju problemi: s jedne strane imamo neodoljivu želju da krenemo u avanturu (ako ostanemo još dugo i osjećamo se prazno, isključeno). Ali također se događa da, koliko god nas krila odvedu, uvijek ćemo u svojim srcima imati osjećaj da će nas korijeni prije ili kasnije vratiti u naš dom. To je sudbina putnika, slatka osuda koju moramo ispuniti. "
Bili smo u to vrijeme nekoliko dana unatrag nekoliko tjedana putovanja kroz Rim, Atenu i Berlin. Željela sam prekinuti vezu, napisati, kući, kupaonica sva moja, krevet sav naš. Ukratko: Htio sam iskorijeniti korijen. Bojala sam se čak i da nisam slomila krila. Nisam se dugo osjećao poput putovanja, niti predaleko.
Ali krila nisu bila slomljena, samo su se odmarala. Pozdrav nažalost, zbogom korijeni: to je sudbina putnika, slatka osuda koju moramo ispuniti, već smo vam rekli.
Vraćamo se Da krenem. Uvijek postoji kamo otići, zašto znamo gdje se vratiti. U avion ćemo doći nakon buđenja u Sigüenzi, neće biti hladno, ali ni vruće. Jesen već kuca na vrata, ali nećemo je otvoriti. Ukrcati ćemo se na avion nakon ukrcaja u vlak. Čist, uredan vlak, pun kovčega, aktovki i aktovki. Ući ćemo u avion, ali nećemo biti uobičajena dva. Ostavljamo 4 i ne, nemam dva blizanaca u trbuhu ... idemo s Roberovim roditeljima, "Valerijancima", koji malo znaju što ih čeka (da znaju da ne znaju ni kamo idemo :-p)
Kada siđemo iz aviona, primit ćemo ljepljiv, vlažan i ugušujući zrak jednog od naših najdražih gradova. Kad siđemo iz aviona, zadesit će nas miris mesnih nabodava, ponuda cvijeća, začini, zagađenje, kaos i neobičnost.
Za mnoge ćemo biti tisuće kilometara od kuće. Ali kad siđemo iz aviona, vratit ćemo se.
Prvo stajalište: Bangkok. Pratite nas na Instagram Stories i Snapchatu jer vam planiramo putovanje pokazati uživo 🙂 i sigurno vam pada neka „valerianada“ 😉
